-Autor: Dani Rodrik

Jedino iznenađenje u vezi sa populističkim talasom koji potapa razvijene demokratije je to što kasni. Još prije 20 godina bilo je jasno da će nespremnost mejnstrim političara da ponude lijek za neizvjesnosti i nejednakosti našeg hiperglobalizovanog doba otvoriti prostor za demagoge sklone lakim rješenjima. Tada smo imali Rosa Perota i Patrika Bjukenana, a sada Donalda Trampa, Marin le Pen i ostale slične njima.
Iako se istorija nikada sasvim ne ponavlja, njene pouke su upotrebljive. Prisjetimo se da je prvo doba globalizacije, koje je dostiglo vrhunac u deceniji Prvog svjetskog rata, proizvelo još ozbiljniju političku reakciju. To je istorijski sažeto pokazao moj kolega sa Harvarda Džefri Friden. Na vrhuncu zlatnog standarda, kaže on, glavni politički akteri su zanemarili socijalne reforme i nacionalni identitet i priroritet dali međunarodnim ekonomskim vezama. U međuratnom periodu su se pojavila dva pogubna odgovora na to stanje: socijalisti i komunisti su tražili socijalnu reformu, a fašisti potvrdu nacionalnog identiteta. Oba puta su iz globalizacije vodila u ekonomsko zatvaranje (i nešto daleko gore).
Današnja reakcija neće otići tako daleko. Koliko god da su bili teški, poremećaji izazvani velikom recesijom i krizom eura blijede u poređenju sa Velikom depresijom. Razvijene demokratije su izgradile – i zadržavaju (uprkos nedavnim teškoćama) – široke mreže socijalne sigurnosti u vidu osiguranja za slučaj nezaposlenosti, penzija i porodičnih dodataka. Svjetska ekonomija počiva na institucijama koje funkcionišu na međunarodnom nivou – kao što su Međunarodni monetarni fond i Svjetska trgovinska organizacija – kakvih nije bilo prije Prvog svjetskog rata. I na kraju, ekstremistički politički pokreti kao što su fašizam i komunizam uglavnom su diskreditovani.
Ipak, tenzije između hiperglobalizovane ekonomije i sila društvene kohezije su stvarne i političke elite će skupo platiti to što ih ignorišu. Kao što sam rekao u svojoj knjizi iz 1997. „Da li je globalizacija otišla predaleko?”, internacionalizacija tržišta robe, usluga i kapitala pogoduje kosmopolitskim, profesionalnim, kvalifikovanim grupama i razdvaja ih od ostatka društva.
Ovaj proces je produbio dvije vrste političkog jaza: identitetski (povezan sa nacionalnom, etničkom ili vjerskom pripadnošću) i dohodovni (u vezi sa pripadanjem određenoj društvenoj klasi). Tako su populisti postali privlačni. Oni na desnici kao Tramp u prvi plan stavljaju politiku identiteta. Oni sa ljevice kao Berni Sanders ističu povećane razlike između bogatih i siromašnih.
I u jednom i u drugom slučaju postoji lako prepoznatljivi „drugi“ na kojeg se može usmjeriti gnjev ljudi. Jedva sastavljate kraj s krajem? Naravno, Kinezi vam otimaju poslove. Uznemirava vas kriminal? Meksikanci i drugi imigranti prenijeli su svoje gangsterske obračune u našu zemlju. Terorizam? Muslimani, ko bi drugi. Politička korupcija? Šta drugo da očekujete kada velike banke podmazuju naš politički sistem? Za razliku od mejnstrim političara, populistima je lako da imenuju krivce za sve ono što tišti ljude.
Naravno, političari na vlasti su kompromitovani prostom činjenicom da su na vlasti. Pored toga, parališe ih njihov glavni narativ koji odiše nepreduzimljivošću i bespomoćnošću. Oni za stagniranje plata i rast nejednakosti krive tehnološke sile van naše kontrole, a globalizaciju i njena pravila predstavljaju kao dio nužnih procesa. Lijek koji nude – investiranje u obrazovanje i vještine – ne donosi brze plodove.
Današnje stanje svjetske ekonomije jeste proizvod eksplicitnih odluka naših izabranih vlada. One su odustale od Opšteg sporazuma o tarifama i trgovini (GATT) i napravile mnogo ambiciozniji i nasrtljiviji WTO. A uskoro će odlučivati i o tome da li da se ratifikuju budući megatrgovinski sporazumi kao što su Transpacifičko partnerstvo i Transatlantsko trgovinsko i investiciono partnerstvo.
Naše vlade su ukinule regulative u oblasti finansija i podržale prekograničnu pokretljivost kapitala. One su odbile promjenu takvih politika, uprkos velikoj globalnoj finansijskoj krizi. Kao što nas podsjeća Antoni Atkinson u svojoj izvanrednoj knjizi o nejednakosti, čak ni tehnološke promjene nisu imune na uticaj vlasti: kreatori politike zaista mogu da utiču na njih, u smislu veće ili manje zaposlenosti i jednakosti.
Populizam je privlačan zato što daje glas gnjevu isključenih. Populisti nude veliki narativ i konkretna, mada pogrešna i često opasna rješenja. Mejnstrim političari neće povratiti svoj uticaj sve dok ne ponude ozbiljna rješenja i ne obezbijede prostor za nadu. Ne smiju se i dalje skrivati iza tehnologije ili nezaustavljive globalizacije; moraju biti hrabri i preduzeti krupne reforme domaće i globalne ekonomije.
Jedna lekcija istorije je ona o opasnostima neobuzdane globalizacije, a druga ona o prilagodljivosti kapitalizma. New deal, država blagostanja i kontrolisana globalizacija (u režimu Breton Vudsa) dali su tržišno orijentisanim ekonomijama novu životnu snagu i proizveli poratni procvat. Ta postignuća nisu rezultat sitnih promjena i dotjerivanja, već radikalnog institucionalnog inženjeringa. Umjereni političari, hvatajte bilješke na časovima istorije.Peščanik.net